Berner Sennenhunde

Bernski planinski pas, Bernese mountain dog, Dürrbachler

Povijest pasmine by Margret Bartschi

[ još povijesnih slika ]
slike preuzete sa NMBE

by Margret Bartschi

Povijest Bernskih planinskih pasa

„Glavna kvaliteta Bernskog je njegov topli i osjećajan odnos sa svojim domom i svojom ljudskom obitelji.“

     Taj odnos nije slučajan. Ima veze sa dugom selekcijom koja je preferirala svestranog radnog i obiteljskog psa koji ima jaku povezanost sa svim ljudima i stvarima koje su se nekada nalazile na farmama Švicarske. Oni koji tvrde da je Bernski planinski pas na prvom mjestu svestrani radni pas koji je sposoban naučiti i trenirati za specijalne zadatke su u pravu.

Glavni zadatak Schweizer sennenhunde je uvijek bio da se brine za farmu, da prepozna bilo kakvu vrstu opasnosti i da čuva svoju obitelj. Od njega se očekivalo da najavi nepoznate ljude i da drži divlje životinje kao što su vukovi, medvjedi i divlje svinje podalje od farme.

Da se to može shvatiti potrebno je znati povijest Švicarske i njezinih naseljenika. Baviti se uzgojem stoke i radom na farmama je u Srednjoj Europi počelo oko 400 godina prije Krista ili čak prije. To je vrijeme kada su ljudi počeli graditi kuće i živjeti sjedilačkim načinom života.

Bilo je nužno imati velike pse koji bi čuvali obitelj i stoku od divljih životinja. Dakle, čini se da su već prethistorijski farmeri-Kelti počeli selektirati velike pse od onih manjih da obavljaju zadatke za koje su bili potrebni. Kelti su poznati da su bili uzgajivači stoke, pa je logično da su i neki od njihovih pasa služili za čuvanje i vođenje stoke sa jednog na drugo mjesto (u nikakvim zapisima ne piše da su Kelti imali ovce).

Kada su Rimljani okupirali Švicarsku (nisu ju napali) Kelti koji su tamo već živjeli su i ostali, a sa njima i njihova stoka i psi. Rimljani u to vrijeme nisu činili više od 2-5% populacije tadašnje Švicarske.

Teorija da su Berneri (i druge pasmine) potjecale od Rimskih mastifa ili molosoidnih pasa je proširena krajem prošlog stoljeća. U to vrijeme Rimski ostaci (kameni) su ostali nama da ih nađemo, dok su ostaci Kelta propali jer su većinom bili napravljeni od drveta. Ova teorija je napravljena na bazi jedne nađene lubanje na prostoru Vindonisse, koja je kasnije pokazana da je tamo pokopana u srednjovjekovno vrijeme, negdje 1000 godina nakon što su Rimljani napustili te prostore.

Znanost je kasnije pokazala da je Rimska vojska koja je bila smještena na prostorima Vindonisse kupovala meso od Kelta te nije jela svoje „rimsko“ meso. Što znači da Rimljani na svoje prostore nisu doveli nikakvu svoju stoku niti pse da to stoku vode.

Nažalost ta kriva teorija o porijeklu Bernera od Rimskih pasa je bila kopirana i kopirana i još uvijek se može naći u starim izdanjima… Žalosno je da se nikakva kasnija otkrića nisu izdavala na Engleskom. Swiss sennenhunde (Švicarski planinski psi) nisu potekli od Rimskih pasa!!! Tu su bili puno prije nego što su oni došli!!!

Farme u Srednjoj Europi (južna Njemačka, sjeverna Švicarska) su bile male farme, građene u šumama, gdje su prvenstveno bile čuvane farmerskim psima koji su čuvali farmu i svoju obitelj. Ponekad su bili korišteni da vode stoku s jednog mjesta na drugo, a ponekad su trebali vući kolica ako je bilo potrebno. Kako u tim prostorima nije bilo ovaca (više od 4-10 po krdu) možemo zaključiti da nikada nije bilo potrebe da farmerski pas čuva ovce.

Upotreba velikih farmerskih pasa za nošenje mlijeka do mljekara dvaput dnevno nije počelo prije 1850, kada su mljekare prvi puta izgrađene u dolinama. Nikada nije bilo neke posebne selekcije za pse za vuču kolica, svaki veliki pas je bio sposoban to raditi.

Zadnja stvar kao zaključak iz farmerskog života u Švicarskoj i pasa koji su pomagali može se reći da su Bernski planinski psi bili svestrani radni psi kojima je glavni zadatak bio štititi farmu, životinje na njoj i obitelj od svih oblika neprijatelja i prijetnji, uvijek su bili dio obitelji, znali su odrediti tko pripada farmi a tko ne, od njih je bilo očekivano da se prijateljski ponašaju prema onima koje je njihov vlasnik primio u svoj dom ali i da drže strance i one sa lošim namjerama podalje od farme.

ULOGA SENNENa

Senn (množina sennen) je profesija. On je čovjek koji se kreće iz dolina u Alpe sa njegovim stadom kada se snijeg otopi. Tamo se on brine za tu stoku. Često se to stado sastojalo od krava i/ili jednog bika čiji su vlasnici bili različiti. Dok se senn brinuo za njih u planini, njihovi vlasnici su se brinuli za farmu i urod (žetvu).

Senn se brine da se njegove krave ne izgube u divljini, vodi ih u "alphutte" (objekt sličan štali u kojem žive stoka i on), dvaput dnevno im uzima mlijeko i radi sir iz tog mlijeka. Očuvanje tog sira je jedna od tajni u kojima je senn morao biti profesionalac.

Pašnjaci su bili na više razina (1,000 m.n.v, 1,200 m.n.v, i 1,400 m.n.v), i na svima je bio "alphutte" i pribor za raditi sir. Kada su krave pojele svu travu na prvoj razini, cijela obitelj, koja se sastojala od ljudi, krava, bika i ponekad svinja, je otišla na sljedeću razinu, te na kraju završila na najvišim razinama u kolovozu.

Kada je sva trava na najvišim vrhovima Alpa bila pojedena, svi su išli natrag istim putem kojim su došli. Ostajali su par tjedana na razinama gdje je trava opet narasla. Do kraja rujna, krdo je vraćeno natrag u dolinu, a mazge ili kolica su nosila sir. Krave su vraćene svojim vlasnicima, a sir (ili vrijednost sira) je dan farmerima, ovisno koliko je pojedinac pridonio krava.

Kakve veze pas ima sa ovom pričom? Vjerojatno pretpostavljate da je bilo puno posla za njega. On je pomagao sennu u vođenju stoke u Alpe (ponekad više od 20 metara dnevno); morao se brinuti da se niti jedna životinja ne izgubi; morao je voditi krave u štalu kada je bilo vrijeme za uzimanje mlijeka i još puno toga. Također je morao naglasiti da dolazi netko nepoznati i držati bilo kakve divlje životinje podalje od stoke. Postojala je selekcija koja je birala koji su psi bili sposobniji da to sve obavljaju od drugih.

Voditi stoku je jednostavan posao za pse kada krave imaju jako dobar osjećaj za orijentaciju i prostor. Njihov prvi instinkt kada pas laje na njih je otići kući, odnosno štali. Znači pas koji laje može jednostavno naučiti da kada zalaje može natjerati kravu da ide kući. Za vrijeme uzimanja mlijeka, lajući na nju, može ju natjerati da ode u štalu, a za to ga vlasnik pohvali i nagradi.

Krave također imaju jako dobro sjećanje putova koji vode nekamo jer su tamo već bile. Vodeća krave (često ukrašena cvijećem) točno zna kamo mora ići da dođe do Alpa kada za to dođe vrijeme. Tada je zadatak sennenhunda da drži krdo na okupu i da ih tjera da se kreću dok ne dođu do cilja – Alpa. Sennenhunde su bili izrazito korisni pomagači sennu u Švicarskoj, južnoj Njemačkoj i Austriji još od srednjovjekovnih vremena kada su Alpski prostori prvi put kultivirani. Normalno su psi koje su senneni koristili bile manje Švicarske sennenhund pasmine – Appenzeller i Entlebucher (Apencelski i Entlebuški planinski psi). Berner i Swissy (Veliki švicarski) su često bili previše nespretni za rad u visokim Alpskim regijama. Manji tipovi sennenhunda su bili korišteni u Alpskim prostorima Srednje Europe još od Srednjovjekovnih vremena i prije. Postojala je selekcija pasa koji su bile korištene za pojedine poslove (vođenje stoke, vuču kolica) ali se danas ne zna kako je taj uzgoj bio prakticiran. Priča o Bernskom planinskom psu postane još kompliciranija. Kanton Berna je imao različita pravila za kühera (senn u kantonu) koja su utjecala na razvoj danas poznatog Bernskog planinskog psa. Situacija kantona Berna je bila ponešto specijalna. Veliki dio Alpskih pašnjaka, najviše dio Emmental i prialpski prostor (ne toliko Bernski Oberland sa njezinim visokim planinama) je bio pod vlasništvom plemića i patricijskih obitelji koji su živjeli u Bernu. Küher je bio zaposlen (küh znači krava, küher je osoba koja se brine za krave) da se brine za njihovu stoku i radi iste poslove koje je sennen radio drugdje. Posao je bio skoro jednaki, voditi stoku sa jednog Alpskog pašnjaka do drugog, raditi sir i maslac, ali im je ime bilo drugačije kao i njihova pozicija u društvu. Od 1100. do cca 1500., küher je bio zaposlenik plemića, primali su plaću, ali su proizvodi i stoka pripadali vlasniku zemljišta. Kasnije je küher počeo držati svoju vlastitu stoku, zajedno sa stokom plemića. Krajem 16. stoljeća küher je postao vlasnik cijelog krda. Plemići su i dalje zarađivali od kühera jer su mu iznajmljivali njihovo zemljište (njihove pašnjake). Küher je za korištenje pašnjaka plaćao novcem i dijelom proizvoda.  Küher je bio jako ponosna osoba, vrlo inteligentna, neovisna i jedna od najbogatijih osoba u Bernu. Još uvijek postoje razne pjesme koje veličaju Alpske ljude, sennene i kühere. Svaki küher je naravno imao jednog ili više kühehunda (svog psa). Küher nije bio specijalist samo u mliječnim proizvodima već i u trgovini stoke. Kupovali su i prodavali stoku u drugim dijelovima Europe, te su organizirali izvoz svog sira. Djelomično je takva trgovina također bila prakticirana i kod sennena, ovisno o tome gdje su živjeli i gdje su bili vlasnici stoke. Zna se iz zapisa da je takva trgovina postojala između Njemačke i Švicarske nekoliko godina. Krave su također vođene iz srednjeg dijela Švicarske do Sjeverne Italije (Milano, Torino i drugih mjesta), jer su Talijani bili uvjereni da se stoka ne može uzgajati i držati u tim područjima Italije. Neka hrda su vođena čak do Lyona i Pariza u Francuskoj. Sva ta kretanja su dala posao raznim psima sa raznim vrstama stoke kao što su Sennenhunde i Rottweiler. Naravno, u to vrijeme nikome nije stalo do izgleda tih pasa. Zvani su po svojim poslovima: treibhunde, küherhunde, sennenhunde i dr. Nikome nije stalo do samih pasmina u smislu te riječi danas. Najvažnije je bilo da je pas bio dobar u svom poslu.

Izgradnja željeznice u Švicarskoj i Europi između 1850. i 1900. je dovela kraju takav posao – vođenje stoke, i ostavila pse koje su radili taj posao bez posla. Prilika da se stoka prevozi između mjesta u roku nekoliko sati kada su nekada to prelazili danima ili tjednima dovela je do toga da nikome više nije stalo do sennen, küher, ili metzgerhund.

Professor Albert Heim je rekao da je upoznao trobojnog sennenhunda u sjevernoj Italiji i mislio je da su definitivno to psi koji su potekli od Rimskih pasa, te je uzeo kao činjenicu i dokaz da su Rimljani uzgajali sennenhunde 2000 godina prije. Nije znao za trgovinu između Švicarske i sjeverne Italije koja se odvijala nekoliko stotina godina i koja je završila kada je željeznica  kroz St. Gotthard dovršena 1880., nekih 30 godina prije nego što je Heim upoznao tog psa. (Heim je u svoje stare dane vjerovao u porijeklo sennenhunda od Rimljana ali sigurno ne bi da je znao točnu povijest prostora.)

Toliko o sennenhundu općenito. Sada da se vratimo na sennenhunde u okolici Berna.

Küher u 17., 18. i početkom 19. stoljeća je posjedovao preko 100 glava. No farmeri u dolinama su imali samo nekoliko krava (3-6), par konja, svinja i ništa više. Uglavnom su živjeli kultivirajući svoje zemljište, prodajući žitarice, svinje ili tu i tamo dobrog konja, ali nisu imali nikakve koristi od mlijeka koje su njihove krave proizvodile. U dolinama se vjerovalo da trava u tim prostorima ne proizvodi dobar sir pa nije bilo nikakvih mljekara u dolinama prije 1850.

Ta situacija je napravila veliku razliku između farmera u dolinama i kühera. Kada su se küheri spustili iz Alpa u kolovozu smjestili su se na farmama. Farmer je hranio i davao dom svim ljudima i životinjama dok im više nije imao ništa za dati, a za uzvrat je küher platio farmeru za sve što mu je dao. Küher se dalje preselio drugom farmeru koji mu je pružao potrebno sljedećih nekoliko tjedana. Ta rotacija je trajala cijelu zimu dok nije došlo vrijeme da se opet vrati u Alpe.

Postojala je velika prednost na obje strane. Küher je imao sklonište tijekom zime, dobivao je hranu i sve što treba za svoju obitelj i životinje, a farmer je dobio mliječne proizvode i gnojivo koje je trebao za svoja polja. Još uvijek se mogu vidjeti male kućice pokraj velikih kuća u okolici Bern, zvane küherstock, koje su bile izgrađene za kühera i njegovu obitelj svake godine.

Što to znači za pse? Dok je küher preferirao manje, brže i spretnije sennenhunde, farmeri u kantonu su preferirali veće pse koji su bili u skladu sa njihovim kućama. Tako su se manji sennenhund i veći hofhund (farmerski pas) vrlo često miješali. Razlika između küherhunda (pasa stočara) i farmerskog psa je morala biti poprilično jasna.

Koliko se zna, nije bilo nikakvog sistema uzgoja. Prema (vrlo rijetkim) zapisima, jedino pravilo je bilo da se broj pasa drži malim. To se održavalo tako da se zadržavalo samo nekoliko kujica i štenaca koji su bili dovoljno sposobni za posao. Ostali psi (koji nisu bili potrebni) su bili odvedeni na tržnicu, a ako nisu bili prodani vrlo su često prodani mesarima koji su prodali meso.

Razumjeti Bernera znači uzeti u obzir da u svojim genima imaju i sennenhunda (malog, živog stočarskog psa) i jednog mirnog, stabilnog, pažljivog, opreznog farmerskog psa koji je „kralj“ posjeda.

Imati Bernskog znači nikada ne prestati biti oduševljen njima i njihovim karakterom.

Margret Bartschi
- Predjsednica Švicarskog kluba Bernskih planinski pasa (KBS), uzgojne komisije i jedan od autora (sa Hansjoachim Spengler) knjige Hunde: sehen zuchten erleben Das Buch vom Berner Sennenhund.